Adel Rud (32) je u svojoj ispovijesti istakla da je bolničko osoblje reklo njenoj porodici da je doživjela moždanu smrt i da počnu da se opraštaju sa njom.
Ali dvadesetpetogodišnja majka jednog dječaka kaže da je mogla da čuje sve što se dešava oko njenog bolničkog kreveta, ali jednostavno nije mogla da se kreće ni da govori. To je bilo sve do jednog dana kada joj je tata Entoni postavio pitanje – a to je uključivalo njenog dječaka, Milana.
Zamolio je Adel da „udari loptu za bebu“ i ona je nekim čudom pomjerila desnu nogu. Tada se, na opšte čuđenje, probudila!
Majka iz Birmingema je zapravo pretrpjela rijedak moždani udar i imala je samo pet odsto šanse da preživi. Adel se prisjetila kako se jednog dana vozila kući, a onda joj je postalo vruće i osjetila je peckanje, vid joj se zamaglio, pa je stala.
HTJELI DA ISKLJUČE APARATE
– Cijelo mi je tijelo utrnulo, posegnula sam za telefonom, ali nisam imala hvat u ruci. Bila sam mokra od znoja. Prolaznica me je pitala da li sam dobro, ali nisam mogla da izgovorim riječi – objasnila je i dodala da je brzo pozvala hitnu.
Kako kaže, sve o čemu je razmišljala je njen sinčić.
– Čula sam sirenu hitne pomoći, a zatim, niotkuda, moj tata se zaustavio u svom kombiju. Sasvim slučajno, rano se vraćao kući s posla, primijetio je moj auto i pomislio da sam možda imala nezgodu na putu – priča ona.
Adel je hitno prevezena u bolnicu, gdje je magnetna rezonanca pokazala dva zakrčenja u dovodu krvi u njen mozak. Zatim je imala seriju manjih moždanih udara, prije nego što je sljedećeg dana doživjela mnogo veći moždani udar.
– Ljekari su rekli mojoj porodici da se oproste od mene i da dozvole da mi isključe aparate za održavanje života jer su bili ubijeđeni da nema moždane aktivnosti i da sam klinički mrtva. Ali to nije bila istina. Bila sam svjesna većine stvari koje su govorili, mogla sam da čujem, ali nisam mogla da se probudim. Bilo je to kao dubok san. Kao da si zarobljen u svom tijelu, vrištiš, ali ne možeš apsolutno ništa da uradiš povodom toga. Nisam mogla da govorim niti da se krećem, mogla sam da komuniciram samo očima – ispričala je Adel.
NA KRAJU TUNELA JE SVJETLO
Sada pripisuje zasluge svom tati što joj je spasao život.
– Moj tata je provodio svaku sekundu svakog dana sa mnom, dokazujući da doktori nisu u pravu. Znala sam da je tu i da me nikada ne bi ostavio. Sjećam se da mi je rekao, ako sam tamo, da šutnem loptu svom sinu – i pomjerila sam desnu nogu. Bilo je to čudo – bilo je moždane aktivnosti, a moj sinčić je bio moj razlog za borbu.
Poslije dvije nedjelje u komi, Adel se probudila, ali je imala sindrom zaključavanja i mogla je da trepne samo jednom za „da“ i dva puta za „ne“. Dodala je da se osjećala kao da je u noćnoj mori i pitala se da li će opet biti kao prije. Međutim, Adel je bila odlučna da ozdravi zbog svog sina – i ostatka svoje porodice. Poslije nebrojenih tretmana, terapija i pomoći osoblja bolnice Moselei Hall, mogla je ponovo da hoda i priča.
Nažalost, Adelin tata je umro 2020. godine, ali ona nikada nije prestala da pominje da je on njen heroj.
– Znam da bi moj tata bio ponosan na mene. Rekla bih svakome ko prolazi kroz teška vremena da, koliko god stvari bile teške, nikada ne odustaju. Imati invaliditet ili bolest vas ne definiše, pobijediće vas ako to dozvolite. Na kraju tunela je svjetlo.
BONUS VIDEO:
aloonline.ba